Airbeletrina, 7. november ― Prije par mjeseci napisala sam tekst za rubriku „Klasik žanra“ posvećenu jugoslavenskoj i postjugoslavenskoj kulturi, koja jednom mjesečno izlazi u Kulturnim Novostima, podlisku tjednika Novosti koji pokriva zajedničke kulturne teme regije.  Nakon dužeg kolebanja, odlučila sam se za Sumrak idola Aleša Debeljaka, čini mi se s valjanim razlogom. Danas kad, kao i čitav svoj život, sjedim na balkonu Balkana, često neudobnom i nimalo uvučenom u sjenicu koja omogućuje opuštanje i boravak u hladovini i prebirem po temama kojih taj položaj donosi u izobilju, čini mi se kako je za početak najbolje posegnuti za autocitatom iz toga teksta: „Kad se raspala Jugoslavija imala sam dvadeset i dvije; dovoljno da uspijem barem rubno sudjelovati u famoznim osamdesetima, aktivno u omladinskom novinarstvu, osječkom listu Ten, i pasivno kao publika na koncertima, promocijama knjiga i filmova, pretplatnica časopisa i čitateljica knjiga iz čitavog jugoslavenskog prostora. S druge strane, nedovoljno da bih već imala neku suradničku mrežu, profesionalne kontakte i širok kulturni prostor u kojem i sama participiram. Nešto između, kao u naslovu filma Srđana Karanovića (eto još kandidata za klasika!). Dovoljno da budem svjesna kako mrak u koji smo upali, buka koju smo čuli, zidovi koje su gradili, prijete da mi oduzmu neka od čvrstih uporišta koja sam mukotrpno uspjela stvoriti u tinejdžerskim godinama, a znamo koliko su one nezgodne. Dovoljno da budem svjesna kako se tome da ti netko želi izbrisati omiljene bendove, filmove ili pisce, odnosno uvjeriti te kako to ne mogu biti tvoji omiljeni bendovi, filmovi ili pisci ako nisi izdajnica ili, ne daj bože i gospo od dronova, njihova (ovaj kurziv nije klasik!) – jednostavno treba pružiti otpor.“ Dovoljno da budem svjesna kako mrak u koji smo upali, buka koju smo čuli, zidovi koje su gradili, prijete da mi oduzmu neka od čvrstih uporišta koja sam mukotrpno uspjela stvoriti u tinejdžerskim godinama. Citatom sam odredila i odradila po

Airbeletrina, 7. november ― Pred nekaj meseci sem napisala prispevek za rubriko Klasika žanra, ki se posveča jugoslovanski in postjugoslovanski kulturi; rubrika izhaja enkrat mesečno v Kulturnih Novostih, podlistku tednika Novosti, in pokriva skupne kulturne tematike regije. Po daljšem omahovanju sem se odločila za Somrak idolov Aleša Debeljaka, zdi se mi, da s tehtnim razlogom. Danes, ko tako kakor vse življenje sedim na balkonu Balkana, največkrat neudobnem in brez zavetja sence, ki omogoča sprostitev in bivanje v hladu, in v mislih obnavljam snov, ki jo ta položaj ponuja v obilju, se mi zdi, da bi bilo za začetek najbolje, če bi se zatekla k sklicu na lastno besedilo: »Ko je razpadla Jugoslavija, sem jih štela dvaindvajset; dovolj, da mi je uspelo vsaj obrobno sodelovati pri znamenitih osemdesetih, aktivno v mladinskem novinarstvu, pri osiješkem časopisu Ten, in pasivno, kot občinstvo na koncertih, predstavitvah knjig in filmov, kot naročnica na časopise in bralka knjig iz celotnega jugoslovanskega prostora. Po drugi plati pa vendarle premalo, da bi si že lahko ustvarila kakšno mrežo sodelavcev, profesionalne stike in širok kulturni prostor, v katerem bi tudi sama sodelovala. Skratka, nekaj vmes, kakor v naslovu filma Srđana Karanovića (lej, še en kandidat za klasika!). Dovolj, da sem se zavedala, kako mi tema, v katero smo zgrmeli, hrup, ki smo ga slišali, zidovi, ki so jih gradili, grozijo, da me bodo oropali nekaterih trdnih opornikov, ki mi jih je mukoma uspelo postaviti v najstniških letih, vemo pa, kako zagatna so ta. Dovolj, da sem se zavedala, da se je treba nekomu, ki želi izbrisati tvoje priljubljene bende, filme ali avtorje oziroma te prepričati, da tisto ne morejo biti tvoji priljubljeni bendi, filmi ali avtorji, če nisi izdajalka ali, bog ne daj in Marija z dronov,[1] njihova (tale kurziv ni klasika!) – kratko in malo upreti.« Dovolj, da sem se zavedala, kako mi tema, v katero smo zgrmeli, hrup, ki smo ga slišali, zidovi, ki so jih gradili, grozijo, da me bodo oropal

Airbeletrina, 6. november ― Macedonian poet Nikola Madžirov (1973) is considered one of the most recognisable and established names in the contemporary Balkan region. As a poet, he travels extensively, and among other things, this year he was the guest of honour at the Days of Poetry and Wine festival, as part of which a selection of his poems, The Compass of Time (Beletrina, 2025), translated by Namita Subiotto, was published. He began travelling, as he says, even before he learned the story of his own name—his surname means ‘migrant’ or ‘person without a home’, which comes from the Arabic word muhajir (muadžir)—and the themes of home, abandonment, roots and memory are also one of the central axes of his poetry. He calls himself ‘a descendant of refugees and an heir to temporary homes’, and in our conversation we touched not only on his poetic language, but also on his reflections on the meaning of growing up and living in no man’s land along the three borders, and on the questions of what it means to belong and to leave—and how to preserve in language what is destined to disappear. Photo: Thomas Kierok The title of your poetry collection The Compass of Time (Šestilo časa) suggests measurement and circulation. How do you actually experience time—as a linear path that moves forward and can be measured very precisely, or more like a circle that constantly returns? “Linear time is like the cardiogram image of someone who dies. I would like to regard time as an imperfect and unfinished circle, drawn with a compass in a trembling hand. In the openness of that circle lies the threshold of all returns and memories. There is the gate of rebirth before the last breath.” In the poem Discovery you wrote these wonderful lines: ‘My home every day / under the roof of the world changes mysteriously, / childhood itself is like honey, / which does not allow any foreign traces in itself.’ What was your childhood like? How do you remember it? “In my early childhood, in rare moments of

Knjižnica Slovenska Bistrica, 6. november ― Knjižnica Josipa Vošnjaka Slovenska Bistrica in Društvo zeliščarjev Hermelika sta v ponedeljek, 3. novembra, pripravila zanimivo predavanje Kako ohraniti in izboljšati svoje zdravje.  Zdravje je naša največja vrednota, nekaj kar pogosto začnemo zares ceniti šele, ko izgubimo. A dobra novica je, da lahko veliko naredimo sami, da svoje telo in duha ohranimo v ravnovesju. Ne gre za velike spremembe, temveč za majhne, a dosledne korake vsak dan. Na predavanju nam je gospod Rudi Kruh predstavil zdravilne učinke soka pirine trave in čaja rujevine. Pira je starodavno žito, bogato s hranili in vitamini, ki lajša težave pri različnih boleznih. Rujevina je pogosto prezrta rastlina naših gozdov, ki ima močne antiseptične in protivnetne lastnosti. Tako sok pire in čaj rujevine so imeli obiskovalci moč degustirati. Miro Farčnik in Vesna Kovač pa sta predstavila kristalizacijo žive vode. Ko združimo piro v prehrani, rujevino v čajni skodelici in živo vodo v kozarcu, dobimo popolno ravnovesje – kombinacijo starodavne modrosti in sodobnega zavedanja o zdravju. To je preprost način, kako vsak dan narediti nekaj dobrega zase – brez dodatkov, le z darovi narave. Mojca Amon