Mi živimo dalje. Mi neprestano dolazimo. Mi smo narod.

Mi živimo dalje. Mi neprestano dolazimo. Mi smo narod.

Airbeletrina, 10. november ― Kao da je sve ovo što se dešava, ovaj užas, razdor, nasilje i propast, i bleda nada što se logikom neke svoje čudne tvrdoglavosti stidljivo ukazuje na horizontu, već bilo deo mog iskustva. Ali ne egzistencijalnog, već pre – nazovimo ga tako – literarnog. Drugim rečima, često mi se čini da sam o svemu ovome negde već čitao. Nije to uvek nešto što stoji u direktnoj vezi sa savremenim dešavanjima u Srbiji. Recimo, kada na masovnim protestima stojimo u tišini 16 minuta, odajući time poštu za 16 žrtava pada nadstrešnice u Novom Sadu, neki unutrašnji recitator u meni uvek počinje da izgovara uvodne stihove „Plave grobnice“ Milutina Bojića: Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne! Gazite tihim hodom! Opelo gordo držim u doba jeze noćne nad ovom svetom vodom. I gde god da se zadesimo, tih nekoliko hiljada ljudi i ja među njima, zaista stanemo. Bilo na trgovima, na bulevarima, na raskrsnicama, u sred radnog vremena, ili prijatne letnje noći kada bi trebalo da grad odzvanja od žamora, muzike i smeha – gromoglasna tišina padne na sve. I u toj tišini, sve i svako treba da stane i zanemi. Da se na tih 16 minuta svi pretvorimo u ljudske skulpture, skamenjene od bola za nedužnim žrtvama. (Fotografija: Danilo Lučić) Kada bi trebalo da grad odzvanja od žamora, muzike i smeha – gromoglasna tišina padne na sve. Proteklog leta, u istim takvim noćima, okupljali smo se na ulicama, da se bunimo i da tražimo pravdu. Tih nekoliko hiljada ljudi i ja među njima i oni sa druge strane: telesna garda režima kombinovana od parapolicijskih snaga i uličarskih plaćenika, koja baca na nas suzavce, petarde, topovske udare i drugu pirotehniku. Nekako bi uspevali da uteknemo pred jurišima pendreka i štitova, sklanjali se pred zaletanjem bornih kola, držali se u grupama strepeći pri povratku kući, jer tipovi skriveni senkama otimali su protestante iz mraka i odvozili nekud u kolima bez tablica. Ali sutra uveče se vratimo. Isti kao i prošle noći, sluđeni, gnevni i zgro
Mi živimo naprej. Mi nenehno prihajamo. Mi smo ljudje.

Mi živimo naprej. Mi nenehno prihajamo. Mi smo ljudje.

Airbeletrina, 10. november ― Kakor bi bilo vse, kar se dogaja, ta groza, razdor, nasilje in propad, ter bledo upanje, ki se po logiki nekakšne čudaške trmoglavosti sramežljivo očrtuje na obzorju, že del moje izkušnje. Vendar ne eksistencialne, pač pa – recimo ji tako – literarne. Drugače povedano, pogosto se mi dozdeva, da sem o vsem tem že nekje bral. To ni zmeraj nekaj, kar je neposredno povezano s sodobnim dogajanjem v Srbiji. Denimo, ko na množičnih protestih stojimo v tišini šestnajst minut, s čimer izkazujemo spoštovanje do šestnajstih žrtev, ki jih je pod seboj pokopal podrti nadstrešek na železniški postaji v Novem Sadu, nekakšen moj notranji recitator vedno začne izgovarjati uvodne verze Modre grobnice Milutina Bojića: Obstojte, galeje cesarske! Zvežite krme mogočne! Plujte v tihem teku! Obred opravil bom pogrebni ponosno v nočni grozi nad to sveto vodo. In kjerkoli se tedaj znajdemo, tistih nekaj tisočev in med njimi jaz, zares obstanemo. Najsibo na trgih, na bulvarjih, na križiščih, sredi delovnega dne ali v prijetnem poletnem večeru, ko bi se v mestu moralo razlegati šumenje vrvežavosti, glasbe in smeha – vse prekrije gromovita tišina. In v tej tišini se mora vse in vsakdo ustaviti in obmolkniti. Da se v tistih šestnajstih minutah vsi spremenimo v človeške skulpture, okamnele od bolečine zaradi nedolžnih žrtev. (Fotografija: Danilo Lučić) Ko bi se v mestu moralo razlegati šumenje vrvežavosti, glasbe in smeha – vse prekrije gromovita tišina. Minulo poletje smo se v takih večerih zbirali na ulicah, da bi se upirali in terjali pravico. Tistih nekaj tisočev in med njimi jaz ter na drugi strani oni: režimska garda, sestavljena iz parapolicijskih sil in uličnih plačancev, ki nas obmetavajo s petardami, topovskim udarom in drugo pirotehniko ter razganjajo s solzivcem. Nekako nam je uspevalo ubežati jurišu pendrekov in ščitov, umikali smo se oklepnim vozilom, ki so se zaganjala v nas, vpili smo v gručah in trepetali na poti domov, kajti tipčki, skriti v senca

Pesniški večer v Sežani z letošnjim jenkovcem Branetom Senegačnikom

Društvo slovenskih pisateljev, 10. november ― Kosovelova knjižnica Sežana vljudno vabi na pesniški večer z Branetom Senegačnikom, dobitnikom letošnje Jenkove nagrade, ki jo podeljuje Društvo slovenskih pisateljev za zbirko Prosojnosti. S pesnikom in filologom se bo pogovarjala Darinka Kozinc, predsednica žirije za Jenkovo nagrado. Pričakujemo vas v četrtek, 13. novembra, ob 18. uri v sežanski knjižnici. Vabljeni!
Goran Marković: „Širi se empatija, ljudi se grle!“

Goran Marković: „Širi se empatija, ljudi se grle!“

Airbeletrina, 9. november ― Specijalno vaspitanje, Nacionalna klasa, Majstori, majstori, Variola vera, Sabirni centar, Tito i ja, Falsifikator, Turneja … Po ovim i drugim filmovima poznat je Goran Marković (1946), srpski režiser i scenarista, a takođe i pisac, u Sloveniji poznat po romanima Beogradski trio (preveo Urban Vovk, Mladinska knjiga, 2021) i Doktor D. (preveo Dušan Čater, Beletrina, 2025). Pozorišnu adaptaciju prvog romana reditelj Matjaž Berger prošle je godine postavio na scenu Anton Podbevšek Teatra iz Novog mesta, u saradnji sa Cankarjevim domom iz Ljubljane, dok je drugi – mozaični kriminalistički triler zasnovan na Karadžićevoj ozloglašenoj preobrazbi u doktora Dabića, njegovom skrivanju i hapšenju – Goran Marković nedavno predstavio u Ljubljani … i još pre nastupa u Cankarjevom domu razgledao je s nama sa Balkona Balkana. Goran Marković (Fotografija: Andraž Gombač) Kakav literarni lik je Radovan Karadžić? „Pa on je jako primamljiv lik. Karadžić je osuđeni ratni zločinac, znači negativan po definiciji, ali dok pišeš knjigu sa takvim glavnim junakom, moraš se boriti sa iskušenjem – prodireš u njegovu dušu i može se desiti da ti postane simpatičan.“ A moglo bi ovo da se desi? „Moglo bi. Kad pišete, teško je mrzeti junaka. Sećam se, kad sam snimao film Tito i ja, imao sam lik potpunog negativca – vaspitača koji maltretira decu. Glumac koji je trebalo da igra tu ulogu rekao mi je: ‘Pročitao sam scenario, ali ne znam kako da igram taj lik. Da li da povraćam po sebi?! Suviše mi je negativan.’ Onda smo seli i razgovarali. Rekli smo: ‘Hajde da napravimo tog vaspitača smešnim! Ostavimo mu sve njegove negativne osobine, ali ga prikažimo kao budalu.’ Zatim smo promenili scenario, sve scene s njim okrenuli na smešno, tako da stalno upada u gluposti koje sam pravi. Tako smo spasili lik. Ostao je negativac, ali je bio smešan i simpatičan. Isto sam se ponašao i prema Radovanu Karadžiću. Imao sam informaciju da je bio običan šarlatan – nikakav ozbiljan psihijatar, a
Goran Marković: »Širi se sočutje, ljudje se objemajo!«

Goran Marković: »Širi se sočutje, ljudje se objemajo!«

Airbeletrina, 9. november ― Specijalno vaspitanje (Posebna vzgoja), Nacionalna klasa (Državni razred), Majstori, majstori (Mojstri, mojstri), Variola vera, Sabirni centar (Zbirni center), Tito i ja (Tito in jaz),  Falsifikator (Ponarejevalec), Turneja … Po teh in drugih filmih slovi Goran Marković (1946), srbski režiser in scenarist, pa tudi pisatelj, v slovenščini doma z romanoma Beograjski trio (prevedel Urban Vovk, Mladinska knjiga, 2021) in Doktor D. (prevedel Dušan Čater, Beletrina, 2025). Gledališko priredbo prvega je režiser Matjaž Berger lani postavil na oder novomeškega Anton Podbevšek Teatra v sodelovanju s Cankarjevim domom Ljubljana, drugega – mozaični kriminalni triler, zasnovan na Karadžićevi razvpiti preobrazbi v doktorja Dabića, njegovem skrivanju in prijetju – pa je Goran Marković nedavno predstavil na gostovanju v Ljubljani … in se še pred nastopom v Cankarjevem domu z nami razgledal z balkona Balkana. Goran Marković (Fotografija: Andraž Gombač) Kakšen literarni lik je Radovan Karadžić? »Zelo privlačen lik. Karadžić je obsojeni vojni zločinec, torej po definiciji negativen, a med pisanjem knjige s takšnim glavnim junakom se moraš boriti s skušnjavo – prodiraš v njegovo dušo in lahko se zgodi, da ti postane simpatičen.« Pa bi lahko prišlo do tega? »Lahko bi. Kadar pišete, težko sovražite junaka. Spomnim se, kako smo snemali film Tito in jaz. V scenariju sem imel tudi lik pravega negativca – vzgojitelja, ki maltretira otroke. Igralec, ki naj bi ga upodobil, mi je rekel: ‘Prebral sem scenarij, a ne vem, kako naj igram ta lik. Naj bruham po sebi?! Preveč mi je negativen.’ Sedla sva in se pogovorila. Nakar smo sklenili: ‘Pa naredimo tega vzgojitelja smešnega! Obdržimo vse njegove negativne lastnosti, a prikažimo ga kot bedaka.’ Spremenili smo scenarij, vse prizore z njim obrnili na smešno, tako da vseskozi pada v nevšečnosti, ki si jih sam zakuha. Tako smo rešili lik. Ostal je negativec, a smešen in simpatičen. Enako sem postopal z Radovanom Karadžićem.
Билјана С. Црвенковска: “Нѐ обединуваат е книжевноста и уметноста, а нѐ разделуваат само политиките и политичарите!”

Билјана С. Црвенковска: “Нѐ обединуваат е книжевноста и уметноста, а нѐ разделуваат само политиките и политичарите!”

Airbeletrina, 9. november ― Во моментов она што нѐ обединува во регионот е книжевноста и уметноста, а нѐ разделуваат само политиките и политичарите. На полето на книжевноста и уметноста сите соработуваме меѓусебно и се поддржуваме, остваруваме заеднички проекти, се поврзуваме како уметници, се каниме на фестивали и конференции, разменуваме искуства. Да, литературите на соседите се приближуваат и првиот чекор за да се излезе на другите европски пазари е да се биде присутен (значи преведуван и издаван) во регионот – вели писателката Билјана С. Црвенковска (1973). Таа е една од најактуелните и читани писатели за деца од Македонија, но во последните години се фокусира и на литературата за возрасни. Ја основа и е главна уредничка на издавачката куќа „Чудна шума“. Нејзин прв роман за возрасни е „Девет приказни за госпоѓица Сит“, со кој влезе во најтесен избор за наградата Роман на годината на Фондацијата „Славко Јаневски“ за 2019 година. Германското издание на оваа книга неодамна беше промовирано и на големиот Саем на книгата во Франкфурт, Германија. Во 2020 го објави романот „Куќа на брановите“. Член е на Друштвото на писателите на Македонија. Билјана С. Црвенковска (Фотографија: Кире Галевски) Какво искуство беше оваа средба со една нова публика, ново јазична средина? – Германското издание на романот беше првпат промовирано на Саемот на книга во Лајпциг, во март годинава, а сега беше промовирано и пред публиката на саемот во Франкфурт. Се работи за два многу различни саеми, Лајпциг е повеќе фокусиран на авторите и книжевните дела, целосно отворен за публиката и дише со духот на книжевноста, додека Франкфурт е претежно бизнис саем кој се отвора за публика последните денови. За мене саемот во Лајпциг беше вистинското откровение, затоа што таму, на промоцијата на романот во театарот „Нато“, дојдоа околу педесет луѓе – што за непозната авторка од Македонија е огромен успех. Истата вечер, подоцна, во театарот „Лофт“ гостував со уште неколку автори од Источна и Централна Европ
Biljana S. Crvenkovska: »Združujeta nas književnost in umetnost, razdvajajo nas le politika in politiki«

Biljana S. Crvenkovska: »Združujeta nas književnost in umetnost, razdvajajo nas le politika in politiki«

Airbeletrina, 8. november ― »Trenutno nas v regiji združujeta književnost in umetnost, razdvajajo pa nas le politika in politiki. Na področju književnosti in umetnosti vsi sodelujemo, se podpiramo, izvajamo skupne projekte, se povezujemo kot umetniki, drug drugega vabimo na festivale in konference ter izmenjujemo izkušnje. Da, književnosti sosednjih držav se zbližujejo in prvi korak k prodoru na druge evropske trge narediš prav s prisotnostjo v regiji – tako da si preveden in izdan,« pravi pisateljica Biljana S. Crvenkovska (1973). Ena najbolj branih in uveljavljenih makedonskih avtoric za otroke se zadnja leta vse bolj posveča tudi literaturi za odrasle. Ustanovila je založbo Čudna šuma, pri kateri je tudi glavna urednica. Njen prvi roman za odrasle Devet zgodb o gospodični Sit je bil leta 2019 uvrščen v ožji izbor za nagrado roman leta Fundacije Slavko Janevski. Nemški prevod je nedavno predstavila na velikem knjižnem sejmu v Frankfurtu. V slovenskem prevodu Aleša Mustarja sta pri založbi KUD Sodobnost International izšli njeni slikanici Nevidna hiša (2022) in Neustrašna Nela in Kuštrava Burja (2025). Leta 2020 je izdala roman Hiša valov in je članica Društva pisateljev Makedonije. Biljana S. Crvenkovska (Fotografija: Kire Galevski) Kakšna izkušnja je bilo srečanje z novim občinstvom in novim jezikovnim okoljem? »Nemška izdaja romana je bila prvič predstavljena na knjižnem sejmu v Leipzigu marca letos, zdaj pa tudi pred občinstvom na sejmu v Frankfurtu. Sejma sta zelo različna – v Leipzigu je bolj usmerjen k avtorjem in literarnim delom, popolnoma odprt za obiskovalce in prežet z duhom književnosti, medtem ko je frankfurtski predvsem poslovni sejem, ki se zadnje dni odpre tudi za širšo javnost. Zame je bil sejem v Leipzigu pravo razodetje, saj je na predstavitev romana v gledališču naTo prišlo kakih petdeset ljudi – kar je za neznano avtorico iz Makedonije velik uspeh. Istega večera sem v gledališču Loft nastopila še z nekaj avtorji iz vzhodne in srednje Evrope
še novic