Airbeletrina,
4. november 2025
―
S Milanom Marićem (1990) sastajem se dan nakon što je u matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, u roku od dvadeset šest sati, odigrao tri izvođenja Sofoklovog Edipa u režiji Vita Taufera, gde u naslovnoj ulozi, sa izuzetnom, nezamislivo intenzivnom prisutnošću, u brutalno oštroj potrazi za istinom, ide do kraja i preko, kada, krvav među tebanskom – pozorišnom – publikom, poslednjim atomima snage izgovara ličnu presudu. Da bi sat i po kasnije ponovo igrao predstavu postavljenu u ambijent kafane, koja se, otkako su u Srbiji počeli studentski protesti, svaki put završava podignutim studentskim indeksima u znak podrške hrabrosti i istrajnosti mladih. Predstava, koja u uvek punoj sali Ljube Tadića izaziva duge, glasne ovacije i za koju postoje znatne liste čekanja za kupovinu ulaznica, donela mu je, osim glumačke interpretacije po sopstvenim rečima najkompleksnijeg i najuzbudljivijeg lika do sada, brojne nagrade: nagradu grada Beograda, godišnju nagradu JDP-a, nagradu Veljko Maričić, nagradu Ardalion i druge.
U ambijent kafane postavljena Tauferova predstava Edipa se, otkako su u Srbiji počeli studentski protesti, svaki put završava podignutim studentskim indeksima u znak podrške hrabrosti i istrajnosti mladih. (Fotografija, izvor: Facebook profil Milana Marića)
Šira regija je Milana Marića, trenutno najistaknutijeg i najuspešnijeg mladog srpskog glumca, upoznala kroz film i osmodelnu seriju Toma (rež. Dragan Bjelogrlić, 2021), u kojoj je oživeo život i delo, a pre svega dušu srpskog pevača, pesnika i kompozitora narodne muzike, boema i »poslednjeg kralja kafane« Tomislava Tome Zdravkovića (1938–1992). Film, koji je za dva meseca pogledalo više od milion ljudi u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj, izazvao je intenzivne emotivne reakcije publike, kada su i filmski kritičari izlazili sa projekcija suznih očiju i u ocenama zanemarivali moguće scenarističke nedoslednosti, jer je filmska priča jednostavno previše snažna. Uz ogroman emotivni ulog, osi