Airbeletrina, 7. november 2025 ― Prije par mjeseci napisala sam tekst za rubriku „Klasik žanra“ posvećenu jugoslavenskoj i postjugoslavenskoj kulturi, koja jednom mjesečno izlazi u Kulturnim Novostima, podlisku tjednika Novosti koji pokriva zajedničke kulturne teme regije.  Nakon dužeg kolebanja, odlučila sam se za Sumrak idola Aleša Debeljaka, čini mi se s valjanim razlogom. Danas kad, kao i čitav svoj život, sjedim na balkonu Balkana, često neudobnom i nimalo uvučenom u sjenicu koja omogućuje opuštanje i boravak u hladovini i prebirem po temama kojih taj položaj donosi u izobilju, čini mi se kako je za početak najbolje posegnuti za autocitatom iz toga teksta: „Kad se raspala Jugoslavija imala sam dvadeset i dvije; dovoljno da uspijem barem rubno sudjelovati u famoznim osamdesetima, aktivno u omladinskom novinarstvu, osječkom listu Ten, i pasivno kao publika na koncertima, promocijama knjiga i filmova, pretplatnica časopisa i čitateljica knjiga iz čitavog jugoslavenskog prostora. S druge strane, nedovoljno da bih već imala neku suradničku mrežu, profesionalne kontakte i širok kulturni prostor u kojem i sama participiram. Nešto između, kao u naslovu filma Srđana Karanovića (eto još kandidata za klasika!). Dovoljno da budem svjesna kako mrak u koji smo upali, buka koju smo čuli, zidovi koje su gradili, prijete da mi oduzmu neka od čvrstih uporišta koja sam mukotrpno uspjela stvoriti u tinejdžerskim godinama, a znamo koliko su one nezgodne. Dovoljno da budem svjesna kako se tome da ti netko želi izbrisati omiljene bendove, filmove ili pisce, odnosno uvjeriti te kako to ne mogu biti tvoji omiljeni bendovi, filmovi ili pisci ako nisi izdajnica ili, ne daj bože i gospo od dronova, njihova (ovaj kurziv nije klasik!) – jednostavno treba pružiti otpor.“ Dovoljno da budem svjesna kako mrak u koji smo upali, buka koju smo čuli, zidovi koje su gradili, prijete da mi oduzmu neka od čvrstih uporišta koja sam mukotrpno uspjela stvoriti u tinejdžerskim godinama. Citatom sam odredila i odradila po

Airbeletrina, 7. november 2025 ― Pred nekaj meseci sem napisala prispevek za rubriko Klasika žanra, ki se posveča jugoslovanski in postjugoslovanski kulturi; rubrika izhaja enkrat mesečno v Kulturnih Novostih, podlistku tednika Novosti, in pokriva skupne kulturne tematike regije. Po daljšem omahovanju sem se odločila za Somrak idolov Aleša Debeljaka, zdi se mi, da s tehtnim razlogom. Danes, ko tako kakor vse življenje sedim na balkonu Balkana, največkrat neudobnem in brez zavetja sence, ki omogoča sprostitev in bivanje v hladu, in v mislih obnavljam snov, ki jo ta položaj ponuja v obilju, se mi zdi, da bi bilo za začetek najbolje, če bi se zatekla k sklicu na lastno besedilo: »Ko je razpadla Jugoslavija, sem jih štela dvaindvajset; dovolj, da mi je uspelo vsaj obrobno sodelovati pri znamenitih osemdesetih, aktivno v mladinskem novinarstvu, pri osiješkem časopisu Ten, in pasivno, kot občinstvo na koncertih, predstavitvah knjig in filmov, kot naročnica na časopise in bralka knjig iz celotnega jugoslovanskega prostora. Po drugi plati pa vendarle premalo, da bi si že lahko ustvarila kakšno mrežo sodelavcev, profesionalne stike in širok kulturni prostor, v katerem bi tudi sama sodelovala. Skratka, nekaj vmes, kakor v naslovu filma Srđana Karanovića (lej, še en kandidat za klasika!). Dovolj, da sem se zavedala, kako mi tema, v katero smo zgrmeli, hrup, ki smo ga slišali, zidovi, ki so jih gradili, grozijo, da me bodo oropali nekaterih trdnih opornikov, ki mi jih je mukoma uspelo postaviti v najstniških letih, vemo pa, kako zagatna so ta. Dovolj, da sem se zavedala, da se je treba nekomu, ki želi izbrisati tvoje priljubljene bende, filme ali avtorje oziroma te prepričati, da tisto ne morejo biti tvoji priljubljeni bendi, filmi ali avtorji, če nisi izdajalka ali, bog ne daj in Marija z dronov,[1] njihova (tale kurziv ni klasika!) – kratko in malo upreti.« Dovolj, da sem se zavedala, kako mi tema, v katero smo zgrmeli, hrup, ki smo ga slišali, zidovi, ki so jih gradili, grozijo, da me bodo oropal